O čemu ti to pišeš - blog post

O čemu ti to pišeš?

Radoznala sam. – piše prijateljica u inbox.

Da li ste se zapitali nekad: Je li uspeh, sreća, zdravlje rezervisan samo za privilegovane ili je dostupan svima?

Da li nam geni odredjuju sudbinu ili je krojimo sami?

Možemo li kreirati život po svojoj meri ili nam ga kreira neko drugi?

„Pitanja otvaraju portal kreacije“ – urezale su mi se u um, a i u srce reči divne Ivonne Delaflor.

Ista ova pitanja i još mnogo drugih sam postavljala i ja sebi godinama.

I ta pitanja su me povela u moju potragu za istinom.

Sećam se jednog razgovora sa prijateljem koji je pesnik, zaljubljenik u istoriju, u pretke i očuvanje sećanja na njih.

U to vreme sam osvestila da ja imam dar za prodaju, da sa takvom lakoćom prodam proizvod ili uslugu, u koju verujem da mi je to bilo fascinanto, kao i većini ljudi oko mene. I pričam sa njim, od koga sam ja to mogla naslediti. U to vreme nisam znala za Gene keys i još uvek sam mislila da smo mi žrtve naših gena.

Kao što sam uvek govorila: neće kruška pod jabuku, nego pada pod krušku, ja sam preduzetnik, kao što je bio moj otac, a i njegov otac pre njega.

Tako meni, moj dragi Novica u tom razgovoru kaže, pa tvoj deda je bio jedan on najboljih trgovaca svog vremena. Osim što je proizvodio svoju robu on ih je nabolje i prodavao. Svi su pričali kako Trifko kad ode na Pazar ne vraća se kući dok sve ne proda, za razliku od njegovog radnika koji bi se vratio sa pola stoke koju je poveo.

Hmmm….zanimljivo…

Mnogo godina kasnije otkrila sam da svi mi u svojim genima, svojoj DNK krijemo razne darove koje tokom života koristimo ako ih prepoznamo i imamo petlju da im se prepustimo.

Stalno sam govorila da hoću da napišem priču koja bi išla ovako:

„Kada sam se rodila došle su četiri vile i donele mi četiri poklona (dara)…Svestranost, nepobedivnost, istinu i imaginaciju.

I baš kad su me lepo častile, sve je zagrmelo i pojavila se Grdana i te moje darove uvila u senke ravnodušnosti, inertnosti, sumnje i konfuzije….“

Kako su godine prolazile ja sam rasla i verovala da sam žrtva života i da mi se dešavaju najgore stvari.

I tu ide priča odlaska o kuće, rata, gubljenja svega i to više puta…itd…

Al nešto u meni nije želelo da poveruje u to!

Da poveruje da mora da ostane u gradu koji ne voli, u gradu koji mu ne pruža mogućnost za napredak.

Da ostaje na poslu na kome ga ne cene, na kome ne vrednuju njegov rad i to je menjalo.

Trenutke za promenu sam bukvalno osećala u svom telu.

To je onaj osećaj kad više ne možeš da izdržiš i hoćeš da se ugušiš u sopstvenoj koži.

Kad taj trenutak dodje ja bih menjala. Bilo je teško, da…strah od promene me je lomio, on bi uključivao moje sumlje, konfuzije, zbrke u mozgu, kako ću, nisam spremna, još nije vreme, ko sam ja da to radim…itd…

Ali Bog bi mi uvek poslao neku dobru vilu koja bi me pogurala, podsetila kako mogu, kako sam mogla i ranije i ja bih iskoračila i napravila taj prvi korak, koji je najteži i krenula dalje.

I kako bi koji strah savladavala, shvatala sam da su oni bili samo u mojoj glavi i da je moje srce uvek znalo put…

I imala sam taj osećaj lakoće, mira, zadovoljstva samom sobom i postignutim.

I što ja sad ovo pišem….

Jer su one iste vile došle kod svakoga od Vas i donele Vam Vaše darove.

P.S. Kad imas Gene keys 16, gde je dar svestranost onda ne mozes da se zadrzis na jednoj Stvari,,,te pored pisanja, evo i fotograsanje je tu…kao jos jedan od aspekata tog genskog kljuca…i ne moramo biti samo jedno…