Prošlost 

pastedGraphic.png

Postoji odredjeni periodu u godini koji jače mirišu na detinjstvo, na rodni grad. 

Jesen je jedan od njih.

Šetam jutros novobeogradskom pijacom sa svojim beogradskim suprugom i kroz more tezgi, i desetine različitog voća, meni za oko zapne grozd belog groždja. Istog onog koje je moj otac gajio ispred naše rodne kuće, na odrini, neki će znati šta je to i kako izgleda. 

To je jedna metalna skalamerija po kojoj smo se moje sestre i ja pentrale danima i godinama. Kao mali majmuni. Spojiš noge, spojiš ruke i uz stub, pa kad dodješ do vrha, uhvatiš se rukama za prečku izmedju i mic po mic do sledećeg stuba pa se onda spustiš. Moj ujak je imao teoriju da sam na tim stubovima iskrivaila noge. Hahhaha, možda i jesam, možda nisam, nije ni važno. Meni je prijalo i sećam se te odrine i zrelog groždja do koga si mogąo doći samo tim putem, uz stub. 

I jutros se sve te slike izređaše ispred mojih očiju, dok je divna žena iz Smedereva objašnjavala da je to samo jedan grozd iz njenog vinograda, koji je nasledila od oca i nije ga širila, ali hoće i sedeće kraj njega kad bude bila baka i piće kafu baš tu dok gleda kako zlatno groždje zri a njeni unuci rastu.

Te slike, te reči, slast iz groždja…sve to zajedno se skupilo u jednu knedlu u grlu i jednu suzu u oku. Knedlu progutah, suzu sakrih iz naočara i produžih dalje, sa setom na nešto što je moglo biti a nije. 

Tatine odrine nema više, ni ja više nisam ona mala koja se lomata po odrini. Tata ima i voćnjak i vinograd u drugom gradu, u drugoj državi i gledam ga kasnije danas kako se smeje, kako uživa i kako je srećan dok čopor unučića skače i pentra se po orahu, ovaj put. Jer i to je deo jeseni. 

Neki ljudi ostanu u prošlosti i od te sete i tuge, od pitanja: šta  bi bilo, da je bilo, propuste sadašnjost i sve njene blagoslove.

Prošlost je prošla i nju ne možemo menjati iz nje samo možemo naučiti. Puna je obrazaca i puteva. I pravih i krivudavih. 

Neka nam služi kao mapa. Mapa za pronalazak skrivenog blaga, skrivenog u nama samima. 

P.S. Dok sam pisala ovu priču, one suze koje sam sakrila iza naočara jutros su se večeras skotrljale niz lice i otpustile pritisak u grlu, te dozvolile da se osmeh vrati, tu gde mu je i mesto. I da mu se pridruži  i sjaj u oku. Ovo pisanje izgleda postade moja terapija, a biće lepo ostaviti deci u “amanet” neke drage priče.